Ne možemo zaštititi decu od grešaka

—

1–2 minutes
contemplative child by a calm lake

Možemo ih zaštititi od usamljenosti.

Roditelji mi često govore da su zabrinuti za svoje dete.
Ponekad je ta briga vrlo konkretna i utemeljena, kada, recimo, primećuju da je dete u odnosu koji deluje previše kontrolišuće ili potencijalno rizično.

U drugim situacijama, briga je tiša i manje jasna:
da li je dete previše nesigurno,
da li mu nedostaje samopouzdanja,
zašto tako lako odustaje od stvari koje ga zanimaju.

Kod tinejdžera, ovakva ponašanja mogu imati različita značenja.
Razvojna, emocionalna, relaciona.
Ali kod roditelja, ona često govore o istoj potrebi — da se dete zaštiti od budućih grešaka i razočaranja.

Želja da predupredimo život

Roditelji prirodno žele da preduprede nevolje.
Da spreče patnju, pogrešne izbore i razočaranja.

Međutim, život se ne da u potpunosti kontrolisati.
Kao ljudi, učimo kroz pokušaje, greške i iskustva koja su ponekad bolna, ali neophodna.

Pokušaj da se dete zaštiti od svake greške često vodi nečemu drugom:
detetu koje ne uči kako da se osloni na sebe.

Šta roditelji mogu da pruže

Ono što roditelji mogu jeste da stvore podržavajuću sredinu.
Sredinu u kojoj se na greške gleda kao na prilike za učenje, a ne kao na dokaz neuspeha.
Sredinu u kojoj dete može biti ono što jeste i kada je nesigurno, i kada nije dovoljno „borbeno“, i kada mu treba vremena.

Podržavajuća sredina ne znači odsustvo granica.
Niti znači kontrolu.
Ona znači prisustvo bez pritiska.

O greškama i povratku

Mnogo je lakše prolaziti kroz životne nedaće kada znamo da imamo gde da se vratimo.
Kada greška ne znači gubitak odnosa.
Kada znamo da iz iskustva možemo da učimo, a ne da se u njemu zaglavimo.

Roditelji se često plaše da će dete, uz previše razumevanja, postati „mekano“ i nespremno za život.
Međutim, iskustvo pokazuje suprotno:
deca koja imaju sigurnu osnovu često su otpornija od one koja je nemaju.

Roditelj ne može preći taj put umesto deteta.
Ali može biti mesto sa kog dete kreće
i kome se vraća.

Leave a Reply